Priča sa Filipina

Tih dana proleće je u Srbiji stidljivo najavljivalo svoj dolazak. Mirisalo je na toplije vreme ali drveće je još uvek bilo golo, bez lišća. Ostavljajući iza sebe takav ambijent, trinaestoro ronilaca iz kluba S.D.T. Svet Ronjenja se zaputilo na put dugačak 10.000 kilometara. Krajnje odredište je bilo ostrvo Palawan, na Filipinima. Potpomognuti logističkom podrškom agencije Manga Trip krenuli smo u još jednu avanturu, koja će naše ronilačke karijere obogatiti jedinstvenim iskustvom.

Po nebu

Osnovno šta je potrebno na ovakvim putovanjima je strpljenje. Prva stanica na našem putovanju je bila Doha u Katru gde smo proveli par sati do sledećeg leta. Vreme smo ubijali šetajući ultra-modernim aerodromom na kome su se mogle videti prodavnice i štandovi najjačih svetskih brendova kao što su Tifani, Maserati, Ferari, Tag Hauer, Audi, Rolex ... Ono što je bilo posebno zanimljivo je to da se na aerodromu može kupiti i konjak od 8.000 eura kao i zlatna poluga. Vreme je brzo proletelo na ovom raskošnom mestu i mi smo krenuli dalje. Sledeća tačka je bila Manila, do koje smo stigli zaista udobnim letom Qatar Airlines-a. Sletevši u glavni grad Filipina, shvatili smo da se nalazimo u jednom magapolisu punom kontrasta. Beda i siromaštvo sa jedne i raskoš i luksuz sa druge strane. Vazduh je bio lepljiv od vlage, a temperatura oko 30 stepeni. Priličan šok za nas koji smo tek stidljivo dotakli proleće u Srbiji.

Sutradan ujutru, naše putešestvije se nastavilo. Ukrcali smo se na lokalni let Air Asia iz Manile za Puerto Princess. Nakon sat i po letenja iznad mora, pod nama se pojavilo kopno – ostrvo Palawan. Čim su se vrata aviona otvorila do nas je došao miris mora. I džungle ... Ali odatle, smo morali dalje. Čekali su nas kombiji koji su nas povezli dalje na sever ostrva, do našeg krajnjeg cilja, gradića El Nido. Stigli smo nešto pre ponoći. Udobno se smestili i odmah izašli u grad.

El Nido – gnezdo

Na filipinskom jeziku El Nido znači „gnezdo“. Gradić se zaista ugnezdio na samom kraju severnog dela ostrva Palawan. Zaštićen strmim obalama i ostrvima predstavlja sigurnu luku. Kada se isplovi iz ove uvale pogled puca na desetine manjih ostrva posle kojih je otvoreno more a najbliže ozbiljnije kopno – Indonezija. El Nido čine dve glavne ulice duž kojih su smešteni brojni restorani, pansioni, prodavnice ali veoma je živo i duž obale gde na peščano žalo izlaze brojni kafići i ronilački centri. Odmah je jasno vidljivo da gradić živi od turizma i pomalo od ribarenja.

Takođe, zanimljivo je da su ljudi vrlo ljubazni i komunikativni. Stiče se utisak da svi govore engleski, doduše sa vrlo čudnim izgovorom ali posle nekoliko dana daju se razumeti. Iako je primetno da su stanovnici ostrva veoma skromnih finansijskih mogućnosti, izgledaju veoma srećni. Da li je to samo utisak nismo uspeli da saznamo. Lokalna valuta je pezos i u gradu postoje dve menjačnice gde se novac može menjati. Hrana je veoma raznovrsna. Bazira se na pirinču, ribi ali se dosta jede i svinjsko ili goveđe meso. Veoma su uporni u nastojanjima da naprave picu ali to im baš ne polazi za rukom. Za ljubitelje piva dobre vesti jer su lokalni proizvodi odlični. Pre svega San Migel i malo jači Red Horse. Međutim, glavni razlog naše ekspedicije na Palawan nije bio turizam nego – ronjenje.

U Južnom kineskom moru

Tokom našeg boravka na ostrvu planirali smo da pravimo dvanaest zarona. Domaćin nam je bio ronilački centar „Aquanaut“ koji vode Monica i Flo. Smešten na samoj plaži a nedaleko od našeg hotela, ovaj ronilački centar se pokazao dobrim izborom. Na zarone se ide tradicionalnim drvenim brodovima, koji na prvi pogled deluju uzano ali su veoma funkcionalni. Staf centra se brinuo oko utovara i istovara opreme, a nama je preostalo samo da ronimo.

Priroda na otrvu Palawan oduzima dah svojom lepotom. Slična situacija je i sa podvodnim svetom. Utisak je donekle pokvarila osrednja vidljivost, ali smo se i pri tim otežanim uslovima nagledali raznih čuda filipinskog podmorja. Malo je reći da je živi svet raznovrstan. U ambijentu koralnih grebena kojima dominiraju meki korali i sunđeri, živi preko 850 vrsta riba, 5 vrsta morskih kornjača i prebogat makro svet sa nudibranhijama neverovatnih boja i raznim rakovima čudnovatih oblika. Radoznale anemone fish (popularni Nemo) se skrivaju u sasama psihodeličnih boja, morske zvezde su neverovatnih oblika a morski konjići liče na zmajeve. Gruperi su izuzetno veliki a jata barakuda, meckerela i bat fish-eva se vrte oko radoznalih ronilaca u nedogled. Uz sve to nije potrebno ići dublje od 25 metara, tako da su zaroni bili veoma dugački.

Meduze su priča za sebe. Ima ih neverovatnih boja, oblika i veličina. Neke nisu uopšte otrovne dok druge znaju prilično jako da opeku svojim žarnjacima. Ono što smo definitivno prvi put videli jeste simbioza između meduza i zvezda zmijača. Naime, primetili smo da zvezde „putuju“ koristeći meduze kao prevoz. Ovakvu, u najmanju ruku čudnu interakciju do sada nismo imali prilike nigde da vidimo.

More je puno planktona, raznih oblika. Neki su jedva vidljivi dok drugi svetle poput reklamnih panoa. Veoma je čest slučaj da vas ožare po nezaštićenim delovima tela, ali ta neprijatnost vrlo brzo prolazi. Ono što ostaje zauvek u pamćenju je njihova elegancija i nestvarni, na momente vanzemaljski oblik i boje. Tokom ovih ronjenja, mogla su se videti stvorenja koja žive samo u ovom delu planete, a nama, roniocima deluju potpuno nepoznato i egzotično.

Tri dana „jahanja“

Poznata je uzrečica iz kaubojskih filmova kojom se opisuje put do nekog dalekog mesta. Apsolutno se može primeniti i na naš put na Palawan. Samo treba reći tri dana vožnje i letenja. Ali ovih 20.000 kilometara u oba pravca apsolutno vredi, jer smo na drugoj strani planete, na Filipinima, doživeli dragocena ronilačka i kulturološka iskustva. Logičan sled je da ćemo ovu ekspediciju ponoviti i sledeće godine ali na nekom drugom od mnogobrojnih ostrva filipinskog arhipelaga.

Štampa El. pošta

Prijatelji kluba

Oni bez kojih bi naši zaroni ostali još jedan log u karnetu a ne priča u filmu i slici