Oktobarska ekspedicija - Olupine i grebeni južnog Jadrana

Najtvrdokorniji ronioci kluba S.D.T. Svet Ronjenja su se 21.10.2009. godine okupili u porodičnoj kući familije Dragutinović, na obali mora u Dobrim Vodama kraj Bara. Tokom popodneva i večeri ekipa je bila kompletna. Dočekalo nas je toplo veče i more koje se jedva talasalo. Međutim, vremenska prognoza nije najavljivala ništa dobro.

'Tokom noći čućeš kako more sve jače udara o stene, a kad svane poželećeš da ne ustaješ iz kreveta!' – rekao nam je naš domaćin i vlasnik ronilačkog broda 'Downunder', Željko Dragutinović.

I zaista, osvanulo je kišno jutro sa razljućenim morem koje je silovito udaralo o obalu. Boja neba i mora se izjednačila, što je nagoveštavalo veliki problem. Uskoro je počela i kiša, dosadna, prava jesenja... Međutim to nas nije obeshrabrilo, pa smo u dogovoreno vreme svi bili na okupu u barskoj marini. Doneli smo odluku da ipak isplovimo do uvale Bigovica. Ispraćeni smo zgranutim pogledima i komentarima starih barskih ribara („koja je vas muka naterala sada na more“ ).

Čim se pramac broda promolio iza svetionika na valobranu, shvatili smo da će ovo biti dugačak dan. Pramac broda se žestoko propinjao da bi sledeće sekunde silovito propao u talase. I tako ponovo, i ponovo... Na sreću, uvala Bigovica se nalazi na nekih petnaestak minuta vožnje. Zaklonjena je od juga i pružila nam je bezbedno utočište od talasa.

Od lokacija je prva na programu bila Mikovića špilja, koja se nalazi u neposrednoj blizini Bigovice. Zaronili smo u uvali i krenuli prateći liniju obale ka špilji. Na ponti je bilo kao u ključalom loncu. Talasi su bili zaista rešeni da nas razbiju o stenje, pa smo utočište pronašli u dubini. Na petnaestak metara je bilo znatno mirnije ali je i dalje ljuljalo. Nakon desetak minuta ronjenja pred nama se ukazao veliki ulaz u pećinu.

Mikovića špilja zadire preko sedamdeset metara u kopno u račva se na dva kraka. Duboko u unutrašnjosti nismo osećali uticaj talasa i mogli smo na miru da razgledamo jata kozica i po kojeg hlapa, koji su stalni stanovnici ove pećine. Po izlasku iz pećine najkraćom putanjom smo se vratili u uvalu gde smo ostatak ronjenja proveli razgledajući antičke krhotine. Za drugo ronjenje smo se pomerili na pontu Volujicu, gde smo takođe bili zaklonjeni od razornog uticaja talasa. Ronili smo na ostacima starih barži i razgledali okamenjene amfore kojih na ovom potezu ima dosta.

Sledeći dan je bio preslikan, samo sa još jačom kišom tako da smo bili primorani da se držimo unutrašnje strane ponte Volujica. Po planu krenuli smo na ronjenje na francuskom razaraču iz I Svetskog rata „Dag“. Međutim jugo je učinio svoje i vidljivost je bila minimalna. Nakon ovog ronjenja povukli smo se u marinu i ronjenje završili sa fenomenalnim roštiljem.

Onda je konačno krenulo lepo vreme. Kiša je stala i sunce je prvo stidljivo a onda veoma jako zasjalo. Navalili smo da nadoknadimo propušteno. Ređali su se Crni rt, Kraljičina plaža, Quinto, Carolla, koča Spiridon ... Na svakoj ekskurziji se nađe poneki zaron koji ostane u pamćenju, a ovaj put čak tri su ostavila dublji utisak od ostalih.

Na Kraljičinu plažu u blizini Čanja smo stigli po sunčanom danu. Razlog dolaska na ovu poziciju je bila mala pećina sa otvorom na vrhu, u koju se moglo uroniti na osam i na tri metra dubine. Takođe, dno je prekriveno čudnim oblim stenama veoma karakterističnog oblika.Vidljivost je bila sve bolja a voda toplija nego letos, neverovatnih 20° Celzijusa na 25 metara dubine. Razgledali smo kamene gromade koje je priroda najfinije izvajala. Carolla je brod koji je potonuo nadomak velike ulcinjske plaže, pod veoma sumnjivim okolnostima. Leži na maksimalnoj dubini od 18 metara na peskovitom dnu. Neposredna blizina ušća reko Bojane rezultira promenljivom vidljivošću. Dugačak je oko sedamdeset metara a potonuo je u skoro idealno vodoravnom položaju- kao da plovi! Prava je radost što se kroz olupinu može provlačiti celom dužinom, po svim palubama što su Sveta i Miloš iskoristili zaronivši na celih dvadeset metara (u unutrašnjosti broda).

Ribarska koča Spiridon brod na kojem su tragično nastradala četvorica barskih ribara, pre tri godine. Brod je potonuo na dubinu od 26 metara naspram rta Mendra. Na njemu je do sada ronio veoma mali broj ronilaca i nalazi se u potpuno autentičnom stanju. Vidljivost je na ovom brodu još bolja tako da smo ga sagledali u potpunosti.

Sve u svemu zaključak je da je ovo bila pomalo adrenalinska ekspedicija, sa kojom smo skoro završili ovogodišnja morska ronjenja. Ili možda …?

.

Štampa El. pošta

Trnovačko jezero

Skriveno među vrhovima planina Volujak, Trnovački Durmitor i Maglić nalazi se možda najlepše ledničko jezero u ovom delu sveta. Osmoro ronilaca iz kluba S.D.T. „Svet Ronjenja“ odvažno se uhvatilo u koštac sa planinama u nameri da prvi zavire ispod površine ovog planinskog dragulja.

Cela priča je počela pre dve godine kada smo nakon usputnog raftinga na Tari, sedeli u kampu „Montings“ i razgovarali sa Savom, vlasnikom ovog rafting centra, o lepotama Drine, Zelengore i okolnih planina. Nekako se tada na stolu pojavila stara, izgužvana brošura sa koje nas je posmatralo neverovatno plavo-zeleno jezero. Odmah smo počeli da se raspitujemo kako je moguće stići do njega, ali prve informacije su bile prilično obeshrabrujuće. Do jezera se stiže teško prohodnom planinskom stazom, koja krivuda između litica, šumskih predela i dolina. Naša ronilačka oprema je predstavljala veliki problem, koji bi se možda mogao rešiti uz pomoć konja. Uhvatili smo se za to „možda“ i nastavili da maštamo o ovom poduhvatu.

Kockice su se složile tačno dve godine kasnije i ekipa koju su činili Ivana Orlović-Kranjc, Slavica Turk, Svetlana Ćirković, Dejan Matijašević, draganel, Dejan Vasić, Jovan Petrović i Janez Kranjc našla se na kraju puta kojim idu automobili u Nacionalnom parku Sutjeska, sa rancima na leđima, natovarenim konjima i spremnošću za polazak u veliku avanturu. 

Od slika na monitoru do živih predela

Okupljanje ekipe spremne za pohod na Trnovačko jezero počelo je u četvrtak 18. 06. 2009. godine u rafting kampu „Montings“, koji je predstavljao bazu iz koje smo planirali da krenemo. Sedeći uz vatru razrađivali smo detalje, sa nestrpljenjem očekujući naredno jutro. Svi smo se pribojavali vremenske prognoze, koja nije obećavala ništa dobro. Najavljivana je kiša i hladno vreme preko celog vikenda. Jutro je osvanulo sa niskim oblacima i obilnom rosom. Nakon nekog vremena sunce se ipak probilo i dan se pretvorio u pravi letnji. Presložena je ronilačka i kamperska oprema, uz dodatne redukcije. Utovarili smo sve u kombije i krenuli ka Tjentištu.

  

Nakon vožnje od dvadesetak minuta skrenuli smo na dosta oštećen put koji je vodio sve dublje u šumu. Nakon rampe na ulazu u Nacionalni park Sutjeska shvatili smo da ulazimo u sve veću divljinu. Asfalt je ubrzo nestao, a na njegovom mestu se pojavio tvrdo nabijeni tucanik. Posle petnaestak kilometara vožnje obodom Perućice, jedine prašume u Evropi, stigli smo na raskrsnicu gde smo napravili malu pauzu. Naime, izašli smo iz vozila i uputili se putićem kroz prašumu da bi videli legendarni Skakavac, osamdesetmetarski vodopad koji dominira ovim krajem. Nakon kraćeg foto sešna, nastavljamo dalje ka mestu Prijevor. Šuma se sve više nadvija nad putem zaklanjajući vidik. Posle dvanaestak kilometara, iza jedne krivine pred očima nam se otvorila široka visoravan. Ovo je bila krajnja tačka do koje se moglo četvorotočkašima. Na tom mestu čekao nas je naš vodič Srećko sa svoja dva konja Bugarom i Bebanom. Dogovor je bio da konji ponesu ronilačku i snimateljsku opremu dok ćemo mi poneti ostalo. Izračunali smo da je teret po konju iznosio oko 120 kilograma, dok smo mi na leđima imali između 20 i 30 kilograma. Uz dogovor kada da dođu po nas, automobili su se vratili a mi krenuli planinskim putićem ka našem konačnom cilju – Trnovačkom jezeru.

  

Opasni sipar i korita planinskih potoka

Zanimljivo je kako se ljudsko telo ponaša pod teretom. Šalili smo se da nam je potrebno da dostignemo „radnu temperaturu“, ali ekspedicija je polako, ali sigurno počela da savlađuje deonicu po deonicu. Odmah na početku, javila su se prva iskušenja. Naime, pre par godina lavina je zatrpala i onako uzan putić, pa je staza vodila relativno utabanim siparom, ali uz samu ivicu ambisa. Mlađi konj, Beban je u jednom trenutku proklizao praveći odron. Zadnje noge su mu već krenule ka provaliji, ali je Srećko u poslednjem trenutku uspeo da ga zadrži i vrati na stazu. Nakon dve opasne tačke, put je postao opušteniji i širi. Uskoro smo ispod nas ugledali katune sa pastirima i stadima ovaca. Krivudajući kroz borove pred nama se otvorio pogled na dolinu koja se zove Suva jezerina.

  

Karakteristični naziv dolazi od podatka da je tu nekada zaista bilo jezero koje je usled delovanja karsta nestalo. I tu vidimo uticaj lavina po oborenom drveću i ceo prizor je pomalo sablasan. Ovaj deo puta je bio lagan jer smo se kretali po ravnom travnatom terenu. Stigavši u podnožje šumovitog brda shvatili smo da će poslednja deonica biti izuzetno naporna. Uspon je bio prilično velik, a dobar deo puta je bio kroz kamenito korito presahlog planinskog potoka. Nakon kraćeg odmora i podešavanja opreme krenuli smo uzbrdo. Čulo se samo glasno disanje članova ekspedicije i zvuk kopita po kamenju. U jednom trenutku Beban se okliznuo i klecnuo. Morali smo da ga rasteretimo da bi ustao. Ubrzo smo nastavili dalje. Sa olakšanjem smo primetili da teren postaje ravniji a šuma ređa. Konačno smo između drveća počeli da naziremo jezero. Slike koje smo do tada gledali na internetu oživele su pred našim očima.

Nakon kraćeg odmora, jedan deo ekipe je počeo sa podizanjem kampa, a drugi je krenuo u potragu za izvorom pitke vode. Sedeći u večernjim časovima uz vatru, na 1.517 metara nadmorske visine, pravili smo planove za sutrašnja ronjenja. 

Zaron u netaknuto jezero

Zbog strogo ograničene mogućnosti za nošenje, opremu smo sveli na minimum neophodnog. Našu priču su u par navrata prekinuli udaljeni pucnji, kojima su pastiri u katunima na Trnovačkom Durmitoru plašili vukove i ostale šumske zveri. Ovo je još uvek netaknuta divljina. Ronjenja su planirana u parovima, od kojih je svaki par imao cilj da preroni drugu oblast jezera, čija je dužina 825, a širina 715 metara. Vođeni podacima jednog od najvećih srpskih geografa Jovana Cvijića, očekivali smo hladnu vodu. Prema istraživanjima s početka sedamdesetih godina prošlog veka izmerena je temperatura od 12 stepeni na površini i svega četiri stepena Celzijusa na dnu. Zato smo poneli suva odela i Apeks regulatore, kojima funkcionisanje u ovakvim uslovima ne bi trebalo da predstavlja problem. Prilično smo se obradovali kada smo shvatili da je temperatura vode u međuvremenu porasla na ugodnih 17 stepeni! Maksimalna dubina koju smo pronašli bila je devet metara, što se poklopilo sa podacima starih geografa.

Prvi par smo bili Dejan Matijašević i ja, zatim su išli Dejan Vasić i Svetlana Ćirković, pa Slavica Turk i Jovan Petrović i na kraju Ivana Orlović-Kranjc i draganel. Takođe, Dejan i ja smo planirali da napravimo i noćni zaron.

  

Ubrzano smo krenuli sa opremanjem, jer je želja da zavirimo ispod površine smragdno zelenog jezera bila neizdrživa.

Kada sam spustio glavu ispod vode, shvatio sam da je vredela svaka kap prolivenog znoja, svaki bolni mišić i sve opasne situacije koje smo imali da bismo stigli do cilja. Pred očima su mi se otvorile podvodne livade i vodeno prostransvo kroz koje smo imali čast da prvi preronimo. Zaista, vidljivost je bila preko deset metara, kao da gledate kroz vazduh. Sretali smo sitne ribice, puževe, različite vrste trave ... Dno je muljevito, ali prekriveno travnatim tepihom, koji ako protresete, ispušta mehuriće vazduha. Takođe, česta su oborena debla i stene, od kojih neke kao hridi izlaze sve do površine.

U nekoliko navrata smo uspeli da vidimo i solidne primerke pastrmki, koje su se oprezno držale na većem rastojanju tako da nismo mogli da ih snimimo. Parovi su se smenjivali donoseći nove informacije i zapažanja. Skoro svi su uspevali da vide pastrmke, ali ih niko nije snimio. Ivana je čak uspela da vidi i fotografiše daždevnjake, pijavice i koloniju punoglavaca.

  

Niko nije mogao da sakrije osmeh nakon ronjenja u Trnovačkom jezeru. Ovo je zaista najbolje od svih jezera u kojima smo do sada ronili. Dok su se grupe smenjivale, slobodno vreme smo iskoristili da napravimo što više snimaka jezera i okoline.

Slavica i Dejan, na čelu sa iskusnim planinarom Jovanom Petrovićem, krenuli su put Maglića i uspeli da stignu do prvih snegova, odakle su napravili snimke jezera. Dejan Matijašević i ja smo krenuli na drugu stranu, ka Trnovačkom Durmitoru, odakle smo napravili panoramske fotografije Trnovačkog jezera. draganel i Ivana su ponovo fotografisali daždevnjake ... I tako sve do mraka kada smo ponovo ušli u vodu u potrazi za opreznim i plašljivim pastrmkama. Ovaj put smo imali više sreće uspevši da im priđemo blizu i napravimo lepe snimke. Po izronu primetili smo nemo sevanje munja iznad svih vrhova planina koje su nas okruživale. Shvatili smo da nas je priroda dosta mazila i da je odlučila da nam pokaže i svoju divlju stranu.

  

Pripremili smo kamp za nevreme koje se približavalo i uz vatru prepričavali doživljaje sa zarona. U daljini su se ponovo čuli pucnji kojima su pastiri branili stada, a šuma oko nas je počela da ispušta pomalo uznemirujuće zvuke. Kiša je počela posle ponoći, ali smo imali sreće da nas je oluja ipak zaobišla. Osvanulo je kišno jutro, a mi smo shvatili da će takav biti i ceo dan tokom kojeg smo planirali povratak. 

Dramatičan silazak

Veoma brzo smo bili mokri, ali kamp je spakovan, konji natovareni i mi spremni za polazak. Fotografisali smo se za uspomenu i u koloni krenuli kroz šumu. Staza je bila dobro natopljena i blatnjava, što nam je otežavalo kretanje. Međutim, pravo iskušenje je bilo tek pred nama. Kameno korito nekadašnjeg planinskog potoka je sada bilo izuzetno klizavo. Ovo je bio ekstremno opasan deo za konje. Da je to baš tako, dobili smo veoma brzu potvrdu. Beban se u jednom trenutku okliznuo i nezgodno pao između stenja. Brzo smo ga rasteretili i sa strepnjom pregledali zadnje noge, koje je prilikom pada udario. Na sreću, sve je bilo u redu, ali smo odlučili da ga maksimalno rasteretimo i da do podnožja i kraja kamenog terena opremu sami spustimo. Svima nam je laknulo kada je ova opasna deonica sa uspehom savladana. Ostatak puta protekao je bez većih problema. Nakon dva sata i petnaest minuta kroz maglu smo ugledali klupski kombi i Land Rover rafting centra kako nas čekaju na dogovorenom mestu.

  

Za pamćenje

Umorni, pokisli, pomalo smrznuti ali zadovoljni vozili smo se kroz kišni dan ka baznom kampu na obali Drine. Žamor priče je zamenilo ćutanje, u kojem su članovi ekspedicije sređivali utiske o doživljenoj avanturi.

Svi su se složili da je vredelo, makar samo na par dana, iskočiti iz životne svakodnevnice i dotaći netaknutu prirodu i živeti u skladu i razumevanju sa njom. Ovo je bio doživljaj koji se godinama prepričava roniocima, deci, unucima... Bio sam ubeđen kada sam zamicao u šumu, ostavljajući Trnovačko jezero za sobom da je to naš prvi i poslednji susret. Jer, ovo je put koji je sa naše, ronilačke strane, prepun iskušenja. 

Kada sam pitao članove ekipe da li bi ponovili, dobio sam jednoglasan odgovor – sledeći vikend! 

Janez Kranjc

.

Štampa El. pošta

Delfini, kornjače i ostala čuda Crvenog mora

Sa prvim prolećem, ronioci kluba Svet Ronjenja tradicionalno odlaze u Egipat, na ronjenje u Crveno moru. Tako je bilo i ove godine. Ekipa od jedanaest ronilaca je sa beogradskog aerodroma poletela put Hurgade da bi još jednom uživala u nestvarnim prizorima koji se mogu videti samo u ovom delu planete. U ronilačkom centruGulf Divers, sa kojim naš klub sarađuje već šest godina dočekao nas je Said Amin vlasnik ove firme koja posluje preko osamnaest godina. Prijateljska lica posade i osoblja centra su nas opet okružila i uvela u još jednu lepu ronilačku priču. Dvadesetpet metarski brod „Boshra“ nas je prevozio do ronilačkih pozicija, na kojima smo imali fenomenalna ronjenja od kojih će neka sigurno biti zapamćena. Dan za danom nizali su se koralni grebeni El Fanadir, Fanus, Um Gamar, Shaab El Erg,Turtle Bay, Paradisse Reef... 

Ekipu su činili, izuzev jednog početnika, sve iskusni ronioci (CMAS, CEDIP i PADI instruktori, divemasteri i P3 ronioci) pa su ronjenja mogla da budu, onako baš „za svoju dušu“. More je bilo 22° a temperatura vazduha 27° Celzijusa. Intervali mirnog vremena, su se smenjivali sa konstantnim vetrom po kojem je ovo područje i inače poznato

Ono što je obeležilo ovogodišnju ekspediciju su susreti sa delfinima i kornjačama. Sa delfinima smo imali priliku da na dva zarona ronimo po nekih dvadesetak minuta. Utisak svih ronilaca je da delfini nikada do sada nisu bili ovoliko radoznali i prijateljski raspoloženi. Bukvalno smo ronili zajedno, jedni uz druge, posmatrajući ove inteligentne stanovnike podmorja … Ovaj put su i kornjače bile voljne za druženje sa roniocima, tako da smo više puta imali bliske susrete sa simpatičnim oklopnicima. Od ostalih zanimljivih susreta izdvojili bi viđanje mante eagle ray, velike ali zaista velike kirnje, napoleone, peščane zmije (snake garden), gigantske murine i uvek živahne anemon fish (claun fish) i graciozne primerke lion fish.  

Po završetku ronilačkog paketa, ostao nam je još jedan slobodan dan koji smo iskoristili za vožnju quadovima po pustinji i posetu beduinskom selu, što je predstavljalo posebno iskustvo koje je svima prijalo. 

U svakom slučaju Crveno more i Egipat su se za Marijanu, Tijanu, Sandija, Serđa, Željka, Nemanju, Sašu, Ivicu, Zolija, Ivanu i Janeza ponovo pokazalo kao dobro iskustvo i avantura za pamćenje. Sa nestrpljenjem se očekuje sledeće ovakvo putovanje. 

.

Štampa El. pošta

'Baron' opravdao očekivanja

Najavljeni ronilački vikend u organizaciji S.D.T. Svet Ronjenja je za grupu od trinaest ronilaca započeo na benzinskoj stanici "Zmaj", na auto putu Beograd-Zagreb. Nešto posle 15.30 časova kolona automobila je krenula put najvećeg grada u Istri- Puli. Putovanje je proteklo u najboljem redu, sa minimalnim zadržavanjem na granicama. Nakon sedam sati vožnje, u kasnim noćnim satima ušli smo u grad Atomskog Skloništa, Mate Parlova, pulske Arene. Ubrzo smo se smestili u simpatičnim kućicama u kampu "Stoja" gde se nalazio i ronilački centar "Hipokampus" koji nam je bio domaćin ronjenja. Umorni od puta zaspali smo vrlo brzo, jer je ujutro valjalo poraniti. Na programu su bile dve prave ronilačke poslastice. 

Baron Gautsch i Hans Schmidt.

Pula je grad poznat po burnoj pomorskoj istoriji. Takođe, to je i grad sa dugom tradicijom u brodogradnji. Da podsetimo, u puljanskom brodogradilištu je napravljena i čuvena austro-ugarska krstarica Zenta. Mnoge vojske su zbog strateškog položaja ovog grada, kroz istoriju, imale svoje jake baze na tom području.Ujutro u 8.00 našli smo se sa vlasnikom Hipokampusa, Robijem i njegovim sinom Vedranom. Nakon kratke ali obavezne administracije, počeli smo sa pripremama za ukrcavanje na brod koji će nas povesti na ronilačke lokacije. Šezdeset minuta kasnije, baš kako je bilo i najavljeno, na gat ispred centra pristala je "Borna", drvena barkasa (nekadašnje JNA, tačnije Ratne Mornarice) preuređena u udobni, moderni ronilački brod. Među roniocima je nastupilo tiho oduševljenje, jer su ovakvi brodovi prilično retki. Brzo smo utovarili opremu i isplovili. Do "Barona" je trebalo skoro dva sata navigacije, pa nismo gubili vreme. Vreme je bilo idealno, sunčano i bez vetra. Isplovili smo iz uvale kod kampa Stoja i počeli da oplovljavamo rt Muzil koji se gledano sa mora nalazi sa desne strane ulaza u Puljanski zaliv. Prolazili smo pored brojnih ribarskih barki koje je lepo vreme izmamilo na more, kada se pred nama ukazao arhipelag Brioni. Međutim kurs našeg puta je bio sedam milja na otvorenom moru i ubrzo je obala postala samo tanka linija na horizontu.Došlo je vreme za brifing koji je održala voditeljica ronjenja Latinka. Baron Gautsch je bio jedan od najvećih brodova trgovačke mornarice Austrougarske Monarhije. Plovio je na redovnoj liniji Kotor-Trst. Sagrađen daleke 1908. godine, dobio je ime po predsedniku vlade u Beču, baronu Pavlu Gautschu. Ploveći 1914.godine iz Kopra prema Trstu naleteo je na podvodnu minu i potonuo. U tom trenutku na brodu su bile izbeglice iz Boke Kotorske i Dubrovnika, kao i porodice vojnih lica i državnih činovnika. Brod je potonuo vrlo brzo sa sobom odnevši veliki broj žrtava, što ovo potonuće svrstava među najveće pomorske nesreće na Jadranu. Danas Baron Gautsch leži na dubini od 40 metara (dno) u pravilnom položaju, kao da ga je neko tako namerno postavio.Dogovoreno je da ronimo u manjim grupama i parovima, a da će se sa desne strane našeg broda postaviti tzv. deko polje. Posada je privezala „Bornu“ za plutajući muring, a sa pramca duž broda je pušten strujni konop sa bovom da bi ronioci lakše stigli do mesta za zaron. Na žalost vidljivost je u ovoj oblasti prilično promeljiva zbog reke Po koja se uliva u more na italijanskoj strani i nanosi velike količine mulja. Ispod same površine voda je bila poput jezerske. Zelenkasta puna sedimenta koji je nanosila umerena struja. Pomalo skeptični krenuli smo niz uže i nakon petnaestak metara kao da smo izašli iz oblaka. More je počelo da liči na sebe i vidljivost je skočila na solidnih dvanaest do petnaest metara. Sišli smo na pramac i napravili krug oko njega pa krenuli ka komandnom mostu. Pred nama se pojavilo dva reda velikih prozora u kojima je nekada bio „mozak“ broda. Struja je nosila od pramca prema krmi i lagano smo se pustili duž gornje palube u razgledanje olupine. Prošli smo pored dva velika dimnjaka doslovno gurajući se sa jatima riba, kojima je ovaj brod postao dom. Shvatio sam da će nam povratak biti prilično otežan, pa sam odlučio da se od struje zaklonimo olupinom. Na zadnjem delu ušli smo u unutrašnjost i kroz pravi lavirint hodnika krenuli nazad. Imali smo sreće da nije bilo drugih ronilaca jer bi onda vidljivost definitivno bila slaba. Pored nas su promicali nakadašnji saloni, kabine i uski brodski hodnici koji su nas doveli do unutrašnjosti komandnog mosta. Vreme je brzo isticalo, pa smo lagano, preko palube krenuli ka sidrenom konopu i u izron. Tokom ovog zarona videli smo samo delić „Barona“ i definitivno shvatili da je za kompletniji utisak o ovom brodu potrebno napraviti barem tri-četiri ronjenja. 

Na površini opšte oduševljenje i razmena utisaka. Uz sendviče i čaj prepričavamo iskustva o prethodnom zaronu. Dok mi oduševljeno brbljamo „Borna“ već uveliko grabi ka sledećoj ronilačkoj poziciji, potopljenom brodu Hans Schmidt. Među lokalnim roniocima ovaj brod je dugo bio poznat pod imenom „Istra“, sve dok prilikom nedavnih istraživanja nije otkriven naziv Hans Schmidt. Radi se o trgovačkom brodu koji je potonuo za vreme prvog svetskog rata u sudaru sa drugim brodom. Dugačak je 60 a širok 11 metara. Prilikom potapanja pramac je pukao i malo se odvojio od ostatka broda. Dno je na 42 metra a paluba već na 28 metara.Dočekala nas je slična situacija kao na prethodnom zaronu, s tim da je na palubi bila nešto bolja vidljivost, a na samom dnu potpuna mlečna zamućenost. Opet obilje ribljeg sveta a prava poslastica je prolazak kroz teretni prostor.Kada smo izronili, sunčan dan se pretvorio u maglu koja nas je potpuno okružila tako da je navigacija bila otežana i bila moguća samo uz pomoć instrumenata. Zbog toga je i povratak u centar trajao nešto duže ali posada „Borne“ je znala svoj posao i sigurno smo pristali na gat, odjednom izronivši iz magle. 

Podmornica „Medusa“ U82.

Za drugi dan ronilačkog vikenda planiran je zaron na italijanskoj podmornici „Medusa“ koja se nalazi u blizini samog ronilačkog centra. Na ronjenje smo pošli brzim ribom koji je pokretala Yamaha od 150ks.Vožnja ovakvim čamcem je doživljaj za sebe. „Gumenjak“ je sa trinaest ronilaca i kompletnom opremom sa lakoćom glisirao preko morske površine. „Medusa“ je potonula zbog direktnog pogotka torpedom, potonuvši brzo na muljevito dno dubine 38 metara. Na žalost sreća nam je ovaj put okrenula leđa, jer je vidljivost na dnu bila svega jedan metar. To nam je pomalo pokvarilo doživljaj jer su ronjenja na potopljenim podmornicama zaista retka. 

Vikend je završen još jednim ronjenjem sa obale, gde su ronioci mogli da uživaju u antičkim krhotinama, bogatom živom svetu i prozirnoj vodi. Posle ronjenja, dok se oprema cedila i sušila, nastavili smo druženje u ronilačkom centru uz odličnu „medovaču sa tartufima“ i dogovor da se ovakav vikend mora ponoviti. 

Podvodne fotografije: Ivana O.K., Vlada R. i Nikola

.

Štampa El. pošta

Prijatelji kluba

Oni bez kojih bi naši zaroni ostali još jedan log u karnetu a ne priča u filmu i slici